Paracin u XIX i XX veku
Borbe za oslobdjenje od Turaka, koji su prisutni u Pomoravlju kao
i u celoj Srbiji jos od XV veka, dobijaju u ovom kraju veliki znacaj.
Malo je dogadjaja u istoriji prvog srpskog ustanka koji su imali
tako veliki uticaj na njegov dalji tok i razvoj, kao što je slucaj
sa bojem na Ivankovcu. Sukob srpskih ustanika pod komandom
Karadjordja i turske carske vojske predstavlja prvi otvoreni okršaj
Srba sa regularnom vojskom Turske Carevine.Posle poraza na Ivankovcu, avgusta 1805. Godine turska carska
vojska napustila je svoje polozaje i preko Vezirovog brda odstupila
prema Paracinu. Srpskoj ustanickoj vojsci koncentrisanoj na brdu
iznad Paracina, koje se danas zove Karadjordjevo brdo, pridruzio
se odred od 200 vojnika formisan u selu Izvoru kod Paracina.
Posle zauzimanja polozaja srpski ustanici su poceli da kopaju i
utvrdjuju šanceve i do danas ocuvane. Zestoke borbe vodjene
su na obalama reke Crnice. Porazena turska vojska u neredu je
odstupila. U okolini Paracina smrtno je ranjen i komandant turske
carske vojske Hafiz-paša. Pisani izvori navode da je steva pisar,
umolivši Karadjordja da mu dozvoli da ispali hitac iz topa, pogodio
konak i smrtno ranio Hafiz-pašu.Pretrpevši poraz iznad Paracina, a i demoralisani pogibijom svoga
komandanta, Turci se povlace prema Nišu. Znacajna licnost ovog
kraja u prvom srpskom ustanku bio je Ilija Barjaktarevic, trgovac
iz sela Izvora, koga je Karadjordje posle pobede na Ivankovcu
postavio za vojvodu. U svojstvu paracinskog vojvode on
prisustvuje skupštini koju Vozd osniva 1813. Godine u Kragujevcu.U vreme drugog srpskog ustanka Paracin je ponovo bio oslobodjen,
ali samo prividno, pošto je bio izvan Beogradskog pašaluka. Grad i
dalje pripada Leskovackom pašaluku u kome su tada bili Turci, ali
na osnovu sporazuma kneza Miloša sa Maršali-pašom i u tim
krajevima je vec bilo elemenata srpske vlasti.Za period drugog srpskog ustanka karakteristicno je doseljavanje
u Paracin srpskog zivlja sa »juga iz Turske«, zatim iz Vojvodine i
drugih krajeva. U nameri da ojaca privredu ovog kraja, knez Miloš
daje stanovništvu mnoge povlastice. Paracin je u to vreme, pošto se
nalazio na granici dva pašaluka, imao i filijalu Glavne carinske stanice.Narod paracinskog sreza sve teze je podnosio turku vlast. Iz jednog
spontanog revolta došlo je do ustanka u paracinskom srezu
1832. Godine, koji ce svojom odlucnošcu ubrzati pregovore sa
Turcima i dovesti do definitivnog oslobodjenja ovog kraja.
Hatišerifom iz avgusta 1830. Godine Paracin je pripojen Srbiji,
ali je stvarnu slobodu dobio jula meseca 1834. Godine, kada
Turci konacno napuštaju ove krajeve.Paracinski srez je u to vreme imao 28 naseljenih mesta. Odlukom
Praviteljstva iz 1842. Godine pridodato mu je još 10 naselja. Prema
tefteru-spisku, pisanom izmedju 1833-1838. Godine, varoš Paracin
i sela paracinskog sreza imala su 1197 kuca. Najznacajniji dokument
za Paracin iz ovoga perioda je Ustav Knezevstva Srbije, od
15. Februara 1835. Godine, na kome se nalazi i potpis kneza
paracinske nahije Jovana Veljkovica.Selo Lešje koje lezi u podnozju planine Babe, 10km istocno od Paracina,
dalo je u XIX veku tri krupne istorijske licnosti – Stojana Jovanovica
lešjanina, sudiju u Paracinu, Raznju, Kragujevcu, predsednika suda u
Kruševcu i ministra unutrašnjih dela u knezevini Srbiji, Rajka Lešjanina,
profesora prava u Srpskom beogradskom liceju a potom ministra pravde
i Milivoja Lešjanina, koji je niz godina tesno saradjivao sa knezom Milošem
u svojstvu nacelnika knezeve kancelarije. Svojom angazovanošcu, radom
i uticajem oni su daleko prevazilazili nahujske medje i bili medju
najistaknutijim licnostima toga vremena u Srbiji.Iz tog perioda sacuvano je u Paracinu nekoliko karakteristicnih
arhitektonskoh objekata. Medju najznacajnije spada Tatar-Bogdanova
vodenica na reci crnici, ocuvana i o danas. Knez Miloš u znak paznje
poklanja ovaj, u to vreme znacajan objekat, svome glasonoši-tataru
Bogdanu iz Paracina.Posle oslobodilackih ratova Srbije sa Turskom 1876/77. Godine, kada
su Srbiji pripojen cetiri nova okruga, veliki broj porodica pridošlih iz
novooslobodjenih krajeva naselilo se u Paracinu. Prema popisu iz
1890. Godine, koji je bio prvi organizovani sigurni popis, Paracin je
kao grad imao ukupno 5.468 stanovnika. Sela paracinskog sreza imala
su tada 23.801 zitelja, što znaci da se broj stanovništva udvostrucio.Prva svedocansva o izgledu tadašnjeg Paracina nalazimo u crtezima
V. Poleonova iz 1876. Godine, koji prolazi ovim krajem sa ruskom vojskom.
Balkanski ratovi donose nedace i nemaštine. U borbama je poginulo oko
30 radnika iz ovog kraja. U toku prvog balkanskog rata u Paracinu dolazi
Rus Nikolaj Aleksandrovic Semaško. Od 1913-1916. Godine bio je
rukovodilac bolnice u Paracinu. U to doba aktivno je sradjivao i sa
socijal-demokratskom strankom, cije je ideje propagirao u Paracinu.Tokom 1914. Godine, Paracin i njegova okolina ponovo stradaju u ratu,
kao i cela Srbija. Poslednje jedinice prilikom povlacenja glavnine srpske
vojske prema jugu, napustile su Paracin 22. Oktobra 1915. Godine,
uništavajuci za sobom vojne objekte, magacine, zeleznicke pruge.
Tom prilikom je srušen i most na reci Crnici.Posle proboja Solunskog fronta i sloma neprijateljskog otpora na
prilazima Paracinu, grad sa okolinom je oslobodjen 12. Oktobra
1918. Godine. Na bojištima tokom prvog svetskog rata poginulo je
194 Paracinaca.U periodu izmedju dva rata Paracin je, kao i ranije, vazan
zanatsko-trgovacki centar u Srbiji. Tome je doprineo i povoljan
geografsko polozaj Paracina, koji sa brojnim selima i velikim
gravitacionim podrucjem ima sve preduslove za brzo napredovanje
zanatstva i trgovine. Kao ilustracija moze da posluzi podatak da je
u Paracinu tokom XIX veka radilo oko 300 zanatlija i 160 trgovaca.